eye.of.the.unicorn@gmail.com
XVI
I svatko od njih dobit će svijet skrojen po svojoj mjeri. Sve što ja trebam pažljivo je balansirati tim sferama ispunjenim našim susretima. Razlikujem ih po toplini koju pri svakom dodiru urežu u moje dlanove. Želju za jednom gasim pogledom na drugu. Ispuštam ih iz ruku tek da vidim znamo li se snaći jedni bez drugih.
Još uvijek prepoznajem tragove koje ta blizina ostavlja za sobom. Znam kuda vode. Mogu vidjeti svako skretanje i sve što se nalazi iza njega. Ipak, kad nimalo ne slute, zakoračim. Pokretima prstiju oslikavam svako obožavanje i ostavljam ih u tami ne bi li ih sami pronašli. Jedno više ne isključuje drugo. Ni treće.
Jedino svoje ludilo čuvam daleko od njih. Prisvajam ih tek tišinom dok njihovu šutnju prekidam rukama. Jer i sad mogu nestati u jednom zagrljaju, sklopljenih očiju i sa vriskom na nepcu.
XV
Tri mjeseca bez napisane riječi. Još sam u šoku. Čini mi se kao da je prošlo cijelo stoljeće, ali i kao tek jedan treptaj oka. I onda shvatim da su se riječi samo progurale na druga mjesta. Opet izazivaju trnce, drhtaje. Stvaraju ovisnost. Da li bih trebala paziti što radim s njima? Možda. Ali zašto da čuvam taj dio sebe kad pruža toliko zadovoljstva? Ne mogu ih sakriti kao što ne mogu zaustaviti dodir koji želi biti odrađen baš na taj način, baš sa tolikom dozom pažnje i sa toliko strasti. Sve manje od toga bi pripadalo nekom drugom, a ne ovom osjećaju zbog kojeg je toliko želim.
Koji je ultimativni turn-on? Znati da te želi. Da li tako osvajam ili bivam osvojena? Ili napravim zatvoreni krug koji počinje suptilnim zavlačenjem pod kožu zbog nečeg što mi je zapisano u krvi, sve da bih probudila njenu želju kojom potom stvaram/pojačavam svoju? Moja zamka za nju ili za mene? Vjerojatno za obje. Zar padam na vlastita osvajanja?
I ne mogu da ne primijetim svoje napade iskrenosti. Gdje je onaj strah da ću izgubiti ono malo prednosti pred ljudima što je imam u svojim koracima zbog čitanja njihovih pogleda? Koliko ću dugo moći igrati otvorenih karata? Ili je to ono što ih toliko privlači - znati, vidjeti, osjetiti prije nego se dogodi i imati vremena odoljeti... a na kraju ipak ostaju zatečeni kad otkriju da već imam vlastiti tajni prolaz pod njihovom kožom.
XIV
Počinjem brojati i treću godinu. Brojat ću i četvrtu/petu/šestu ako treba. Proći će već jednom. Ali kad i prođe, onda će boljeti sama spoznaja da je prošlo, da sam izgubila i zadnju emociju od onih koje su mi toliko značile.
Osjetiti centar svemira tik do svog tijela... uspjet ga zadržati toliko da prsti zarone u taj bezdan ljepote i poprime njegove otiske... Nisam mogla izabrati bolniju verziju ispunjenja svojih snova. Ali su se ispunili. Stvarati nove želje i tražiti crvotočine kroz koje bih upadala u nešto tek na prvi pogled slično mom centru svemira... nema smisla.
A ona je i dalje tu. Pliva među atomima onog što je nekad sačinjavalo moje srce. I svaki zamah boli baš kao i prije. Najviše mi nedostaje njeno lice... da ga još jednom obuhvatim dlanovima i vratim nazad svoje otiske.
XIII
Tražiti novi tamni kutak za ovo par riječi... nema potrebe. Tu ne moram čuti, vidjeti, osjetiti prigovore na moje načine doziranja pažnje, ljubavi, disanja. Tu me ima koliko me i nema. Idealna preslika uvjeta u kojima želim funkcionirati. Želim? A-a... Ostvarenje želje kreće.... sad.
I dok bih prije tražila i davala ili sve ili ništa, sad učim prednosti što hitrijeg i žurnijeg biranja "ništa". Ili već i utvrđujem naučeno? Ova budala što mi se koprca ispod kože, što počinje sve jače gristi, a sve zato da me još bolje ismije, sad će dobiti svoj trenutak slave.
< !-- tu počinješ -- >
< !-- tu završavaš -- >
I to je to. Dovoljno prostora za pomisliti sve one riječi koje ne bih htjela izgovoriti već vrisnuti, sa emocijama dovoljno ružnim da ih ne imenujem.
Čudno... baš na ovom mjestu nastavljam uskraćivati riječima lijepe stvari. Bilo bi gotovo perverzno prekinuti tu tradiciju.
XII
1. 2. 3. 4. 5. zatvaram sva vrata
20.01.2007. u 19:51
XI
I kad se poželim maknuti s mjesta, shvatim da nemam kamo. Korak neće naprijed pa ga napravim unatrag. Do tragova prvih sretnih trenutaka. Prije je bilo drukčije. Tuga je samo pojačavala predivno udaranje iza očiju. Mogla sam je prevesti u najljepši osjećaj pripadanja ovom vremenu, ovim ljudima. Ali više ne. Izgubila sam dopuštenje da se nadjačavam sa ijednim oblikom boli. Preduboko su položili njeno korijenje u mene. Sve noći u kojima sam dopuštala ljepoti da me pokori, zaboli i oživi... ta snaga kroz koju sam slobodno trčala... sad je tek jedan u nizu izgubljenih svjetova u koje više ne smijem zakoračiti pod prijetnjom najgorih patnji. Urušen je jedini prolaz kroz labirint moje svijesti, a ja ne uspijevam pronaći novi.
X
Kao da dobivam bitku protiv vremena. Ne smijem to stvarno pomisliti da me se ne sjeti baš sad u završnici i ponovno me izigra. Dan, dva... tjedan... pa opet posustanem, opet brojim ispočetka svaku minutu, svaki sat. I tek sad vidim da su prošle gotovo dvije godine ponavljanja istih koraka. Dvije godine mog života koje bih mogla spremiti u najmanju kutijicu sa par izlizanih riječi.
Istraživanje završeno. Toliko je potrebno da moje emocije promijene svoje agregatno stanje. Od najsnažnijeg dodira, srca ojačanog tek upoznatom ljepotom preko suza u kojima odjekuje sve izgubljeno do dima koji se zavukao u zidove i još uvijek zna nagrizati oči.
IX
ludim pod vlastitom kožom
idem sve bliže i bliže površini prihvaćajući kompromis
slušam njihove riječi i potvrdno odmahujem glavom
savršeno mehanički
toliko su...
zemaljski
dosadni
zadovoljni odjekom svojih riječi
i dok glumci upravo sad ugađaju zadnje žile kucavice svojih predstava
ja čekam onu jednu rečenicu da je osjetim na pravi način
sa pravim tonom
i pravom željom
ali ni to neće biti dovoljno
već viđeno
već pročitano i odslušano
i zanijekat ću im svako pravo na originalnost
jer sve ljepote tih duša kao da su iskopirane kroz same gene
možda je vrijeme da počnem raditi na imaginarnom prijatelju
samo će se smješkati
a ja ću se cijelo vrijeme pitati što to sakriva od mene
ne dajući mi ni trenutka mira da ga se zasitim
- prizemljiti me
nadivit se nad mene
dokrajčiti me svojom snagom
ili
podignuti me
udahnuti život rukama
pokazati nemoguće
ili
ostaviti me tu gdje jesam
u vrtlogu ničega
bez ikakvih dojmova
sa praznim dodirima
ali u svom miru
i sve je to potpuno beznačajna igra riječi i slika
koja samo pojačava već dokazano
zato obećajem sama sebi
neću više komentirati tuđe riječi
za slučaj da oni moje komentare vide tako besmisleno kao što ja vidim njihove -
VIII
Popuštam polako. Ne ispitujem toliko. Radim im inat svojom šutnjom. Tako je zabavnije. Sve razloge koje sam željela znati sad ignoriram zavidno lakom tehnikom okretanja glave na drugu stranu. Ne bojim se da bi me možda uspjeli prizemljiti, više nego što si to ja sama radim, već me je strah da bih opet dobila potrebu podignuti nešto što je čvrsto prikovano za tlo.
I ta još uvijek svježa spoznaja da mi se ne mogu približiti ako im ja to ne dopustim, ako im ne olakšam posao taman toliko da osjetim kako su oni ustvari moja lovina, a ne ja njihova... I dopuštam i sebi i njima takvo ponašanje dok se polako navikavam na najgluplju misao koju si mogu priuštiti - ne mogu mi ništa. Oh, još kako me mogu preveslati. Udariti tamo gdje najviše boli. Taj dio odnosa nikad nije ni dolazio u pitanje. Ali onaj ljepši dio, dio koji pruža ugodu svaki put kad ga se samo sjeti... kao da im je nevidljiv premda naslućuju da je tu negdje. I dok pokušavaju pogoditi u sridu, bockaju i kopaju po krivim mjestima. Barem dok mi ne dosadi taj cirkus i izderem se na njih. A onda opet sve ispočetka. Prvo se ohladiti, pa pričekati njihov sljedeći korak i onda, gledajući ih koliko su smotani, sama skratiti muke i sebi i njima. I kako onda ne pristati na manje? Gdje su svi ti teoretičari da im pokažem kako to ide u praksi? Uostalom, samo je očekivanjima malo spušten kriterij. Tako me manje iritiraju njihovi promašaji.
...
i nabrojim ono malo želja na prste
pustim da se spuste do dlana
preko zapešća
sve do lakta
držim ih dalje od pogleda
neka pobjegnu
- trenutak njihovog ispunjenja
bio bi kraći
od puta kojeg su prešle
dok su me napuštale -
VII
Prozivam umor svojom najvećom inspiracijom u nedostatku boljeg materijala koji bi glumio budnicu ovih redaka. Ljudi gladni emocija guše se u želji da ih okuse, stvaraju situacije, jednu za drugom, prepune blještavila, za koje se ni ne može znati da su izrežirane do najsitnijih detalja. Tek kad se priđe bliže i osluhne srce koje još uvijek kuca samo za sebe, tek tad se može vidjeti njihova emotivna nevinost. Nedodirnuto blago, što čeka da se pokaže u svom svojem sjaju, neće se više morati davati loše plaćenim glumcima i sve će biti u najboljem redu.
Onda jedna moja mala izrežirana ludorija. Što kad i ako se u tom naletu događaja i emocija krajičkom oka uhvati nepostojanje razlike između dubine izmišljenih i sad stvarnih likova? Što napraviti sa onom ljubavlju koja je očito dovoljna sama sebi? Sve sama retorička pitanja koja nipošto ne traže neke objektivne odgovore. Samo bi ubili zabavu. Izvući misao iz konteksta i ostaviti je da tako visi nedorečena, dopustiti si takvu igru i urliknuti na svakog nadobudnog filozofa koji se usudi taknuti u njih... med i mlijeko za moje intelektualno nepce. I to je samo početak.
A tuga koja se pojavi pred naznakom manjka iskustva, pa sumnja kojim će putem krenuti jedna mlada duša puna potencijala... i ta nemogućnost da je se upozori na zamke života... jer... jer se neke stvari moraju proživjeti iz prve ruke... sve to zamagli pogled prema gorućoj želji za osjećajima, za napokon proživljenom prvom ljubavi... i spoznaja da se ne smije toliko dirati u nečije misli, jer se i nema u što dirati, u što uprijeti prstom i reći "ne, to ne bi bilo pametno". Može se samo držati strana ignorirajući loša iščekivanja koja su posljedica ničije tuđe, već osobne sudbine.
Ružan osjećaj proživljenosti... još ružnijeg ponavljanja... zakopani u svakoj riječi, svakom postupku i svakoj pjesmi. Već prije prodano. Koliko daleko ide paleta emocija? Puno kraće od palete svih duša koje se međusobno susreću. Jer... jedna prava osoba, eventualno dvije ili najviše tri su dovoljne da se obiđe cijeli svijet emotivnih doživljaja. Svaka nova duša može dodati tek neki sebi specifičan začin koji i neće toliko pridonijeti novini koja svakim danom sve više izostaje.
Izazivam prodavače magle da iskušavaju svoje nove umotvorine na meni. Iznenadite me. Dajte mi da se čudim. Dopustit ću vam da mi zavežete oči i zaustavite ostala osjetila, a onda ću se svom snagom potruditi da vas ne prepoznam kroz sve te barikade. Samo jedan trenutak neznanja... i ova vam budala ništa neće zamjeriti.
VI
Nova potraga za riječima. Ali nisu one te koje nedostaju. Nestao je dio mene koji se volio igrati s njima, koji ih je znao ukrotiti i posložiti baš na pravi način. Ustvari sam ga sama otjerala. Toliko je zla i tuge nosio na svojim rukama. I dok bih ga gledala kako uživa tek u svojim perverzijama, trudila sam se naći ono nešto poznato i toplo u njemu. Znam da je dovoljan samo jedan pogled u tu njegovu tamu da opet osjetim užitak koji bi prolazio pod prstima dok bih se prepuštala pisanju. Znam koliko je lijepa bol u tim trenucima. Ali ne želim se vratiti staroj povodljivosti. I sad pišem u prazno. Bez ijedne emocije. Tražim i najmanji trzaj duše koji bi me uvjerio da ne moram pasti na dno da bih osjetila vlastite riječi. Još malo i bit ću uvjerena da to više nije moguće.
A zagrlizla bih samo na trenutak u tu tamu... zaogrnula se prvom sjenom i sjela na prvi kamen još uvijek pokriven prvim snijegom. Ne bih napravila ni korak prije nego bih se stropoštala u tu mračnu toplinu koja je stvorila savršen privid mira. I već osjetim kako se prikrada iza leđa, obavija me tihom melodijom i zavodi onim što najviše trebam. I plakala bih pred njenim rukama moleći da me ne dodiruje, da me ne vuče nazad k sebi. A taj bi mi prevrtljivi anđeo nudio cijeli svoj svijet, kao što nitko prije nije mogao ni znao. Potonuti... samo na trenutak... zar bi bilo tako strašno?
V
Opet se moram odreći onog do čega mi je toliko stalo. Zar moram? Da, kad već nemam hrabrosti pričekati da se sve odvije do kraja i poprimi obličje svih prijašnjih pokušaja. Opet isto tupilo. Sad mi ništa nije bitno. Kad ovaj put okrenem leđa nema nazad. Toliki umor... I znam da ću požaliti. Ali kad bol jednom krene tamo gdje bi je najmanje trebalo biti... znam da više nikad neće prestati, ništa neće biti isto. Prva suza je postala upozorenje za odlazak. Nije trebalo tako biti. Prokleta nagomilanost tame u meni... i tuđe malo, jadno svjetlo čija se snaga nikad neće moći mjeriti sa jačinom mojih demona. Ja ih više nemam ni volje, ni snage, ni želje tjerati nazad u njihovo skrovište. A ako ja to ne napravim oni će slobodno tumarati drugima pred očima i tiho ih ponižavati samim svojim prisustvom. Tad će tama savršeno otplesati svoje Labuđe jezero, a oni koji su govorili da će me štititi upast će poput gorila na pozornicu i raspršiti ono što nisu nikad ni razumjeli. Ali samo raspršiti. Kad se prašina slegne opet ću je sama morati gurnuti pod tepih zavaravajući i sebe i njih da je sad sve u redu. Ipak... gotovo je.
IV
Kako opisati prazninu riječima koje ostavljaju trag na papiru? Kako to napraviti, a ne osporiti prazninu praznini? Možda kad bih zaobišla mukotrpno opisivanje nečega čega nema i odmah izvukla asa iz rukava... nešto poput dokaza koji bi stao na kraj svemu što sad igra ovim mislima i prisvaja za sebe svaki napušteni kutak. I sve se odvija poput neprekinute jeke. Upijam svaki događaj, svaki detalj i nesvjesno ih prevodim na svoj jezik. Dobro poznato zavaravanje neprijatelja koje ovaj put ide toliko daleko da briše za sobom svako sjećanje na užitak prošlosti ili barem ono što je od njega ostalo.
I već u sljedećem trenutku oglasi se tisuću svjetova povezanih tek mojim rukama. Umjesto mene čuvaju sve što sam prošla. Za svaku dušu po jedan mali oltar na tek probuđenim zrakama sunca ili pod najtežom tamom, ovisno o zaslugama.
Opet osjetim tuđi strah od bilo kojeg oblika pojma "savršeno". Odlučim šutjeti i poštedjeti ih onog što ni ne žele čuti i sve to zbog vlastitog straha da svaki pokušaj kojim bih im htjela pokazati dojam njih samih ne bi završio kao neozbiljno preuveličavanje. I postanem poput njih. Preosjetljiva. Ali ne na pojmove. Na tuđu osjetljivost. I nije istina kad kažu da ništa nije savršeno. Savršeni su svi oni trenuci u kojima se može ugurati taj priprosti i nadasve bezobrazni pojam kao što je "savršeno". Za sve je kriv taj konačni prizvuk savršenosti. Jednom savršen, uvijek savršen. Obveza, teret, okovi i izdaja. Tabu. Općeprihvaćena slika pojmova koji bi trebali biti sve samo ne ograničeni na takav siromašan način izražavanja.
III
Nepošteno.
i još više
Razočarano.
i još uvijek
Slomljeno.
ali i dalje
Naivno.
15.05.2006. u 02:42
II
Kad bih birala klišej treuntka bio bi to "ja nikako ne mogu pripadati ovdje". S jedne se strane nalazi moja vlastita neuklopljenost, a sa druge strane opcija koja zvuči još manje moguća - svi ostali ne pripadaju ovdje. Ali svijet je već toliko unakažen da ipak biram svoju neprilagođenost.
Umjesto da se dogodi obrnuti proces, što sam starija to više čeznem za bajkama, poželim se zavući u neki skriveni magični svijet, nestati svima pred očima i smiriti svoju dušu na nekom osamljenom mjestu. Još jedna krajnost... surova realnost, koja ponekad zna biti toliko mučna svojim načinom savjetovanja, nadjačava se sa sve jačom potrebom za iluzijama, za utopijom koja je tako duboko skrivena da se ni tračak njene svjetlosti ne može nazrijeti. Poput djeteta sam koje vjeruje u vilenjake i čarobnjake. Ipak to ostaje jedino mjesto gdje mogu pronaći čistoću misli koju je sve teže pronaći među ljudima. Koliko sam samo puta pokušala objasniti svoj odnos prema ljudima koji me dotaknu... riječi bi se samo odbijale i vraćale u sve ružnijim bojama. Možda ako budem dovoljno jako željela, možda jednog dana...
I
Otkrivam kako mi nedostaju krajnosti koje su oduvijek same određivale sljedeći trenutak. Bilo je tako lako prepustiti im se. Tad bi dobile sve osobine zasebnog entiteta koji je sposoban napraviti koliko dobra toliko i zla. A sad... sad sam negdje na sredini, sposobna promatrati i najmanju promjenu koja bi mogla odvući neki od osjećaja prema bezbrojnim granicama. Jedina je razlika što prije nisam ostajala na samom promatranju. Gurnula bih se cijela prema jednoj od granica i izazvala svu snagu tog trenutka da me slomi na sve načine sa kojima se može slomiti i tijelo i duh.
Kako je uopće nastao osjećaj? Koliko je trebao otići u krajnost da bi ga ljudi uspjeli prepoznati i dati mu ime? Ljubav, bol, sreća, tuga i ostali osjećaji koji se mogu ovako površno zaokružiti jednim pojmom morali su se pokazati u svom punom sjaju ili tami kako bi dobili zasluženo mjesto na postolju elementarnih emocija. A sve ono što se nalazi unutar tog oblika koji je okružen sa svake strane jednom od krajnosti, sve te nijanse koje sad dominiraju minutama, satima, danima, zamaraju me više od očekivanog. Gledala sam kako se trošim davajući previše sebe tom unutarnjem izgaranju, ali ovo stanje u kojem su pomiješani svi mogući doživljaji je još veće zlo od prijašnjeg.
